KuKuRiKu

Soelden – Skijaško navijački pohod na bijele padine

Ku-ku-ri-ku!

Obično pišem neke obavijesti o polascima, skupljanju novaca i sl. , sad me dopalo da bi trebal napisati kratki rezime onoga kaj je već za nama. Hm…. ok, budem probal ali ne obećavam baš puno. Dakle, od kud početi……?

Padala je kiša. Petak oko 19:20h dolazi bus na dogovoreno mjesto i većina ljudi je u niskom startu spremni za ukrcavanje i polazak. Petak 20:10h ona ista većina ljudi je još uvijek u niskom startu, a kiša i dalje pada. Petak 20:20h kiša pada, a mi smo se konačno digli iz niskog starta i krenuli put Zaboka.

Bravo Luka ! Probaj ti biti prignut u niskom startu punih 50min, a da se pritom ne ukočiš i još ti kiša pada.

Dolazimo u Zabok, a tamo pustoš i pada kiša. Nigde živog čoveka!? A ko bi i bil tak lud da nas čeka tak dugo. A niš, idemo do Golubeka pa ak se ne’ko pojavi super, a ak ne odosmo mi sami. Ne znam jel sam Vam već spomenul da je padala kiša?

Dakle, kiša pada ko luda a mi trčećim korakom išćemo spas kod Golubeka, utrčavamo na terasu (natkrivenu) i imamo kaj za videti, cijelo društvo je na broju. Naime, nisu oni bili bedasti ko mi da im pokisnu križa u niskom startu ko nama pa su se povukli v birtiju na jednu do dvije s nogu. Imali su i dobrih razloga za popit koju jer je mlađa Polanovićka (Mirta) baš na taj dan rođena. I tak smo se svi konačno lepo našli na kupu, popili po koju, pojeli tortu i krenuli dalje.

Ne moram Vam reći da je cijelim putem padala kiša.

Atmosfera je u busu bila Kukuriku do nekakvih 02:00h poslije ponoći, a nakon toga trebalo je malo i odspavati što i nije bio neki problem jer je…Kaj? Padala kiša!

Veli se da jutro donosi novi dan i moram Vam reći da se to i ovaj put pokazalo. Dolaskom u Soelden oko 08:00h (subota) nema više ni traga kiši, već sve ukazuje na predivan dan. Počinjemo sa slaganjem tabora, što obzirom da imamo totalne početnike, vrlo brzo i efikasno odradimo. Da nismo imali ovu drugu grupu, koja je spavala u hotelu, bili bi na stazi već u 09.00h, ali ipak moramo i njih shvatiti, treba vremena za raspakirati putnu torbu. I eto, tako sigurno i polako počeli smo se penjati prema glečeru i kaj smo mu bili bliže to je sunce sve više i jače obasjavalo vrhove Tirola. Teško je opisati taj doživljaj i tu hrpu emocija koje vas pucaju sa svih strana.

Konačno smo na stazi! Tražimo najbolju poziciju da bodrimo naše curke Niku i Anu. Iako su imale visoke startne brojeve mi nismo odustali i čekali smo. Na žalost, ni Nika, ni Ana nisu uspjele završiti prvu vožnju ali svejedno su dobile veliki pljesak i dozu bodrenja od naše male skupine. Zauzvrat smo od Nike dobili startni broj.

Ostatak prekrasnog dana iskoristili smo za skijanje. O uvjetima mi je teško uopće pisati jer mi suze radosnice poteku u potocima pa se bojim da mi ne izazovu kratki spoj na laptopu.

A sam Vam ja rekel već kak je kiša padala u petak? Je, je, ali to je bio petak. 🙂

Subota, nevjerojatan dan za skijanje! Snijeg savršen, staze odlične, ekipa neprocjenjiva!

Nakon savršenog skijaškog dana spustili smo se do kampa koji se, usput, nalazi u neposrednoj blizini samog centra Soeldena. Neki su išli na izvlačenje startnih brojeva za mušku trku, a neki su se malo opustili u sauni.

Uživanje u omađijavanju dalo nam je dovoljno nove energije za izlazak u vrlo živi grad. Zapravo je bio toliko živ da jedno duže vrijeme nismo uspjeli naći mjesta po restoranima dok se nismo raštrkali u male grupice. Kad smo konačno nešto pojeli, nemam pojma kak, svi smo se našli u nekom rock baru. Tam su nam rekli da je njihova glavna zabava brojanje zastavica, a kak smo mi vrlo pristojni i nikad ne odbijamo domaćina, mi krenuli brojat. Nisam imal pojma da toliko zastavica može biti na jednom mjestu. Možete to zamisliti? Brojali smo do 03:00h, dobro bilo je i onih kojima matematika ide malo slabije pa su morali ostati do 04:00h kako bi sve izbrojali. Ne smijete uvrijediti domaćina!!!

Umorni od brojanja otišli smo spavati.

Nedjelja 06:45h, za čudo ustajem prvi, ali polako iz šatora počinju migoljiti i ostali. Neki su baš odlučili ne ustat, ali kad sam zavirio u njihov šator bilo mi je i jasno zašto. Količina čudnih para držala ih je zarobljene u šatoru.  Nakon spašavanja možemo prionuti na slaganje doručka (konačno sam shvatil čemu služe bordovi), rušenje tabora i krenuti put glečera. Ne moram Vam ponavljati da je i nedjelja bila prekrasna što se tiče vremena. A sjećate se petka i kiše?

Najeli se jesmo, spakirali šatore i vreće, i možemo krenuti. Eh, zaboravili smo naravno opet na one iz hotela.

Ne, nemremo krenuti jer moramo njih čekati ali imamo naravno razumijevanja, jer ipak nije lako spakirati jednu putnu torbu i pojesti već pripremljen i serviran doručak.

I konačno, krenuli smo! Na glečer stižemo taman na početak muške utrke. Nakon odlične Ivičine prve vožnje jedva čekamo i drugu, a vrijeme ubijamo naravno skijajući. Ponovno okupljanje na drugoj vožnji, zdušno navijanje iz sveg glasa (neki su ga čak i izgubili ili kak bi mi rekli potrli do kocena).  Na kraju tekme, Ivica 12. Odlično!!! Bravo Ivek majstore! Mogu samo reći prekrasna nagrada za nas jedine hrvatske navijače koji smo se tamo našli.

Vrijeme je za polazak prema lijepoj našoj. U busu je ponovno atmosfera bila …….uff…………..neopisivo! Te osmjehe i zadovoljstvo ljudi nije mogao čak ni Dr. Branko skinuti kirurškim putem. Malo nam je veselje pokvarila njemačka policija ali srećom da smo imali u busu Marka. Naime, kako policajci nisu govorili niti jedan od svjetskih jezika, samo njemački, pitali su da li možda netko u busu govori njihov jezik, na što je naš Markić spremo skočil i rekel: „Znam ja! Gledal sam njemačke serije na TV-u.“.

Sve pohvale Marku jer pregovori su uspješno završili. Stvarno dobro prati te serije. Nema kaj!

Malo po malo, eto nas i u Zaboku, netom poslije i u Zagrebu.

Nego, da li sam Vam rekel već da je kiša padala?

Ostale slike se nalaze u galeriji…..